Danas sam se vozio u svom diktatoromobilu i slušao radio. Kad najednom krene Bili cvitak od Jure iz Sesvetskog Kraljevca. Kako je Bili cvitak, uz Čavoglave, moja najdraža pjesma iz djetinjstva otfrljim zvuk do daske. „Za svoj narod i za tebe morao sam umrijeti“, urla Jura, a meni se koža počne ježiti i ruke poprimaju izgled očerupanog pileta. Stajem na semafor, a na drugoj strani ceste prolaze tri desničara i gledaju me s odobravanjem. Mašu, pozdravljaju i prstima visoko u zraku formiraju pobjedničko slovo v. Dižem i ja dva prsta visoko kroz prozor diktatoromobila, a trnci mi se šire preko čeljusti do vrha ušiju. Zaurlam: “Za dom“, a desničari mi uglas otpozdravljaju: „Spremni“. Pali se zeleno i ja kurvanjski spuštam kažiprst dok srednjak ostaje sam u zraku. Stisnem gas, prekršim ograničenje brzine i ljevičarski podlo zbrišem. Sigurno se pitate koju su me životne traume natjerale na ovakav prijezira vrijedan čin i kako sam znao da su tipovi desničari?
Po fizionomiji je lako pretpostaviti je li čovjek desničar ili ljevičar. Mi ljevičari smo proćelavi, grbavi, kratke dioptrije, zanemarujemo teretanu i izgledamo kao tuberkulozni francuski pjesnici. Individualci smo koji preziru kolektiv i ognjište, zbog toga cestom tumaramo sami, tjeskobno grizemo nokte i mrmljamo sebi u bradu. Stalno smo nadrkani na cijeli svijet jer, zbog fizičkog izgleda i kvaziintelektualne šprehe koju prodajemo komadima, rijetko jebuckamo. Dok su desničari sušta suprotnost. Oni imaju one velike četvrtaste glave, gustu kratko ošišanu kosu, prekrasan Steinway & Sons osmijeh i staturu Darka Milinovića. Užasno su glasni, kreću se u čoporima i nemaju problema sa samopouzdanjem. Desničar nikad nije nadrkan i tjeskoban jer on ne zatomljuje svoje osjećaje. Kad osjeti potrebu da ispuše ventile on vrlo iskreno i bez lažnog moraliziranja ubije ženu u pederu, boga u ljevičaru ili Kinezu izravna oči. Nema tu nikakve posebne filozofije jer desničar živi život punim plućima i uživa u tome, dok ljevičar i kad bi htio nekoga isprebijati ne može zbog svoje lezbijske tjelesne građe, a mlatiti djecu predškolske dobi po parkovima je prenisko čak i za jednog prosječnog ljevičara.
Koliko vam se puta dogodilo da citirate Slavoja Žižeka dok barite trebu za šankom, a ona već duže vrijeme lomi prste i pogledom traži frendicu s kojom je došla i koja se prije sat vremena ispričala zbog potrebe da obavi malu nuždu? Dok vi zapličete i mucate o obespravljenim radnicima i globalnoj krizi kapitalističkog sustava djevojci spas dolazi u obliku četvrtastoglavog Apoksiomena. Plećati rmpalija vas lupi dva puta po proćelavom tjemenu i kaže: „Alo intelektualac prošeći.“ Udaljavate se sretni što niste popili batine, ali ne možete da ne čujete:“Ks-ks mala šta kažeš da ti i ja...“, a vaša nesuđena ljubav prekida glavonju i odgovara:“Imao si me već kod ks-ks.“
Nakon takvih trauma što preostaje jednom iskompleksiranom ljevičarskom rahitičnom pizdeku kao što sam ja? Umjesto da se danas u Čavoglavama zagrlim sa svim poštenim glavatim Hrvatima i slavim Dan pobjede i domovinske zahvalnosti - ja provociram domoljube po cesti. Moja bolesna crna duša sjedi i trune u samoći poluvlažne sobice. Svojim grbavim prstima kuckam ovaj urbanojugoslovenski teks natopljen gorčinom i na internetu gledam obnažene fotografije Marka Grubnića koje dodatno zbunjuju moju ionako nesigurnu seksualnu orijentaciju.