ponedjeljak, lipanj 12, 2006
Drugarice i drugovi! Mnogi od vas sigurno se pitaju kakav je privatni život vašeg voljenog diktatora. Da li ima vremena za opuštanje, što radi kad se želi odmoriti od revolucionarnog rada, da li uopće postoje takvi trenutci? Naravno da se i ja volim opustiti, na kraju krajeva i ja sam samo čovjek od krvi i mesa, iako neki smatraju suprotno. Imam svoju drugaricu kojoj posvećujem svo svoje slobodno vrijeme, po prirodi sam veliki romantičar. Slijedeći tu svoju snažnu karakternu crtu, jučer sam drugaricu izveo na Motorheadov koncert. Pojavili smo se točno u 19 sati, kako je i pisalo na ulaznici. Moj svijet reda i discipline ne poznaje kašnjenja, ali dečki iz Motorheda nisu pokazali da baš drže do reda, pa su nas ostavili na milost i nemilost Osmome Putniku (da to su oni gdje je pjevao Gibonni) i Hard Timeu i Pišti (ne to nije onaj jocker u pokeru aseva). Osmi putnik nas je poveo na jedno dosadno putovanje koje je trajalo dobrih 45 minuta. Putovali smo prostranstvima heavy metal melodija, prošaranim pubertetskim tekstovima o neuzvraćenoj ljubavi i ostalim sranjima kakvih se mogu dosjetiti jedino boy-bandovi zarobljeni u tijelu heavy metala. Stvarno zastrašujuće iskustvo koje ne bih nikome poželio. Na svu sreću vrijeme je učinilo ono što obično čini, proteklo je bez zastajkivanja.
Boy-band zarobljen u tijelu heavy metala.
To je to pomislio sam, malo patnje nikome ne škodi (znaju to najbolje oni koji stenju pod mojim vodstvom). Pokazalo se da sam bio u krivu. Na stage je istrčala postava Hard Timea, pojačana Eminom Arapović. Ono što su nam oni pružili bilo je stvarno teško vrijeme u trajanju od trideset i kusur minuta. Od Story Super Nove do predgrupe jednom od najvećih rock bandova, to je mali korak za rock n roll (nema apostrofa iznad n, zato što ga ne mogu naći na tipkovnici), a veliki za gospođicu Arapović.
Teško vrijeme u pravom smislu te riječi.
Vrijeme je opet učinilo svoje, spasilo nas. Pojavili su se tehničari i počeli namještati stage za zvijezde večeri. Sve je trajalo dodatnih trideset minuta, u kojima je sa razglasa puštan novi album Rolling Stonesa. Nemam pojma zašto, vjerojatno zbog generacijske solidarnosti.Naime, Lemmy je svoj debi album izdao još davne 1965. godine, kad je bio član grupe Rockin Vicars. Ukupno dva sata uludo potrošenog revolucionarnog vremena prošlo je zahvaljujući predgrupama i tehničarima. Onda je krenulo, prve su izašle groupi djevojke, koje baš i nisu pljenile ljepotom, ali ni drug Lemmy više nije u najboljim godinama (rođen 24.12.1945.). Iako nisam ljubitelj njihove glazbe, došao sam ih vidjeti upravo zbog spomenutog druga, koji je personifikacija rock n rolla. Sve ono što rock kao muzika predstavlja sadržano je u tom brkatom čovječuljku. Sa uzvikom „Are you ready for some rock n fuking roll!“, band je otvorio koncert. Prva pjesma na repertoaru, bila je „Dr. Rock“, nakon nje slijedili su neki više, a neki manje poznati hitovi. Moja drugarica željno je isčekivala „Ace Of Spades“, koju je dočekala tek kad je Motorhead izašao na bis. Trenutak večeri za moju malenkost ipak je bila stvar „Iron Fist“, mislim da ne moram previše objašnjavati razloge.
Lemmy Kilmister. Što reći, čovjek je rock n roll.
Sve u svemu, zadovoljavajuća predstava. Drugarica je zadovoljna mojim izborom romantične večeri, a ja sam se uspio malo opustiti.
Rezime ove kulturne priredbe: dva sata mučenja s predgrupama, sat i pol vrhunskog rock n rolla, oko dvije tisuće pomahnitalih metalaca, dvojica odvedeni kolima hitne pomoći u vidno alkoholiziranom stanju, cijena ulaznice 240 kuna, iskustvo neprocijenivo.